Sociolozi Milan Mesić i Dragan Bagić proveli su do sad već dva istraživanja o održivom povratku izbjeglica po narudžbi Ureda visokog povjerenika za izbjeglice UN-a u Hrvatskoj. Prvim istraživanjem „Održivost povratka – srpski povratnici u Hrvatskoj“ iz 2006. godine, znanstveno su procijenili proces povratka i proučili povratničku populaciju. Već su tada istraživači ustanovili da je „povratak složen, dugotrajan, pa i višesmjeran proces koji u svakoj fazi može postati reverzibilan. Praćenja povratnika ubrzo su otkrila da mnogi od njih, prije ili kasnije, odlaze u nove migracije. Zaključeno je da nije dovoljno da povratnici jednom pređu granicu svoje domovine u povratnom smjeru, nego da povratak treba biti uspješan, odnosno održiv. Pokazalo se, međutim, da održivost povratka nije lako odrediti, a osobito mjeriti. Rezultati ovog istraživanja potvrđuju da su društveno-ekonomski uvjeti, kako u objektivnom tako i subjektivnom smislu, ključni za održivost povratka. Povratak ili restitucija imovine (kuća ili stanova i zemlje) važan je, ali ne dovoljan uvjet trajnog ostanka, osobito za mlađe i obrazovane povratnike s djecom. Za njih je ključno pitanje zaposlenost i perspektive socijalne mobilnosti. Kako je to rijedak resurs na koji povratnici mogu računati, ne začuđuje da se (trajno) vraćaju ponajprije stariji, neobrazovani, ekonomski neaktivni ljudi i to u manja ruralna naselja.“

Nova je studija, pod naslovom „Manjinski povratak u Hrvatsku – Studija otvorenog povratka“ znatno šira i bavi se naučenim u razdoblju od 2006. godine i provedena je u donekle promijenjenim političkim i ekonomskim uvjetima te u okolnostima pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Pitanje realizacije povratka izbjeglica jedan je od pretpristupnih uvjeta “nametnut” (potencijalnim) kandidatkinjama za članstvo s prostora zapadnog Balkana, a regionalna suradnja u području međudržavnog rješavanja povratka izbjeglica ili njihova integriranja u zemlju utočišta bila je mjerilo za zatvaranje “famoznog” poglavlja 23. Nezadovoljni napretkom, predstavnici izbjeglih Srba iz Hrvatske čak su predložili rezolucije o pravima izbjeglih i zahtijevali od srpskog Parlamenta da diplomatskim aktivnostima pokuša omesti hrvatsko pristupanje Europskoj uniji radi neispunjenja njihovih zahtjeva.

Osim usporedbe s podacima iz 2006. godine, nova studija nudi i novu tipologiju povratka i njegove održivosti. Na temelju prebivališta izbjeglica uvodi sljedeću tipologiju: trajni povratnici; formalni povratnici; potencijalni povratnici; neuspješni povratnici i ne- povratnici. Na temelju reprezentativno uzorka, istraživanje ukazuje na to da je (tek) svaki drugi registrirani povratnik – stvarni. U odnosu na ranije istraživanje, ovaj su put autori zaključili da formalni povratnici (dakle, oni koji su registrirali činjenicu svog povratka, prijavili prebivalište u Hrvatskoj i nemaju više status izbjeglice, imaju obnovljenu kuću ili stan na raspolaganju, no zapravo ne borave stalno u mjestu svog prebivališta u Hrvatskoj) zapravo nisu ne-povratnici i da oni ne predstavljaju neuspjele slučajeve povratka. Naime, trećina formalnih povratnika dolaze povremeno u svoje kuće, bilo to za praznike, radi obiteljskih proslava ili prilikom glasovanja. Ova činjenica ukazuje upravo na dinamiku povratništva kao otvorenog procesa. Budući su povratili svoje vlasništvo, uvijek postoji mogućnost da se neko od članova obitelji i faktički vrati. Osim toga, u 21.5% obnovljenih domova takvih, formalnih povratnika, žive neki od njihovih članova porodice pa se ipak radi o djelomičnom povratku. Konačno, činjenica da je skoro polovina (43%) praznih povratničkih domova održavano ostavlja dugoročnu mogućnost povratka. U vremenskom periodu od skoro dva desetljeće radikalno su se promijenili i ekonomski, i društveni, i politički uvjeti u područjima povratka. Promijenile su se i životne perspektive povratnika, koji su se u izbjeglištvu školovale, zaposlile, stekle nove društvene kontakte, integrirale u sredine u kojima su pronašle pribježište. Na povratak se stoga, ponovno je to potvrđeno, mnogo teže odlučuju mladi i obrazovani. Lakše je od penzije i od rada na zemlji preživjeti starijima. Mladima treba posao, njihovoj djeci škola, slobodne aktivnosti, perspektiva. Mladi povratnici kao da su i sustavno suzbijani u toj namjeri, jer neće imati pravo naslijediti stan od roditelja koji će eventualno postati zaštićeni najmoprimci.

„Zadaća je svake razume politike“, u svom govoru prilikom predstavljanja studije istaknuo je Predsjednik, dakle upravo onaj koji uz Vladu predstavlja državnu politiku, „da do kraja, koliko je to moguće, izbriše strašne posljedice rata“. Srpske izbjeglice iz Hrvatske imaju pravo na to, jer su, u prvom redu, većina njih formalno-pravno hrvatski građani, jer su (bar jednoć) na teritoriju naše države imali svoj dom, i konačno zbog toga što im pravo povratka jamče hrvatski zakoni. Neki dan predstavljeni znanstveno-istraživački poduhvat svakako ima šansu doprinijeti u kreiranju usmjerenih programa i javnih politika koje će omogućiti njihov povratak. Nadam se da će ga, osim Predsjednika, pročitati svi nadležni ministri, dužnosnici i državni službenici koji u svojoj nadležnosti imaju ostvarivanje ljudskih prava ovog dijela hrvatskih građana. Za početak, bilo bi dobro da vlastodršci shvate da je povratak srpskih izbjeglica zapravo razvojni interes Hrvatske. Ni jednoj državi ne trebaju obespućena, depopularizirana područja.


komentiraj (0) * ispiši * #

28

utorak

veljača

2012

Ipak nije rasizam naš svagdašnji

Nulta tolerancija za rasnu netrpeljivost - u zakonima, ne i u praksi

Istrin igrač Henry Belle, porijeklom iz Kameruna, imao je protekla dva vikedna na vlastitoj koži svjedočiti primitivnosti hrvatskih navijača. Najprije dinamovih, koji su 18. 02. 2012. „hukali“ njegovoj igri u Puli, pa onda opet sljedeće vikenda hajdukovih, koji su u primitivizmu Bedblubojevaca podašli 25. 02. 2012. u Splitu. I dok je prvi puta sudac propustio poduzeti mjere koje su mu u takvim slučajevima na raspolaanju (najprije preko spikera upozoriti najvijače, pa prekinuti igru i(li) proglasiti kraj utakmice iliti rječnikom zakona bio je "dužn privremeno ili trajno prekinuti športsko natjecanje"), u drugom je slučaju sudac tako reagirao, prijavivši Hajduk zbog izgreda njegovih navijača.



Na sportskom MAXtv portalu novinar dobro primjećuje da zbog niza problema u nogometnom savezu "sustav uopće nema volje boriti seprotiv rasizma. Ako već ne zbog civilizacijskih vrijednosti, a onda barem zbog zaštite osnovnih ljudskih prava igrača." Stoga je pripćenje iz Dinama poprilično iznenađenje, jer njegovi čelnici, a ne neka od nogometnih institucija tipa HNS-a, predlažu "zatvorsku kaznu od jedne do tri godine za svaki napad na policiju te za svako širenje nacionalne, rasne i vjerske mržnje na stadionima. Usto, mora slijediti i oduzimanje putovnica i zabrana dolaska izgrednicima na stadion". Smatram da su upravo "činovnici iz Rusanove", dakle predstavnici HNS-a, trebali biti najglasniji u osudi rasističkog budalesanja diljem Hrvatske. Načlažu im to i Zakon o s/športu i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. Onaj o s-š-t-portu predviđa da "šport mora biti jednako dostupan svima bez obzira na dob, rasu, spol, spolnu orijentaciju, vjeru, nacionalnost, društveni položaj, političko ili drugo uvjerenje." Imamo mi i Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, donesen još 2003. godine, nadopunjavan od tada tri puta. Upravo tja zakon sankcionira "pjevanje pjesama ili dobacivanje poruka čiji sadržaj iskazuje ili potiče mržnju ili nasilje na temelju rasne, nacionalne, regionalne ili vjerske pripadnosti". No, sankcija ostaje uglavnom na riječi, a ne prelazi u djelo. Kako inače objasniti ustaške uzvike, pozdrave ili rasističke ispade koji su dio navijačkog folklora.

'No mas!

Mais non! Nismo po tome ništa ori od ostatka globalnog navijačkog krda. No, u inozemnim utakmicama takvi ispadi bivaju smjesta osuđeni i kažnjeni. Nekadašnji Barcelonin igrač Samuel Eto'o na rasističke povike iz gledališta htio je odgovoriti napuštanjem travnjaka u Zaragozi, govoreći danas legendarno: "No mas!", što znači - dosta je više! Suigrači su ga spriječili. A kako je reagirao stadion? Većina je utišala primitivnu manjinu, nadglasavajući ih doduše! Drugačije je dakle moguće. A Eto's se, saznajem to dok čitam o ovoj temi, odlučio na najsportskiji mogući način boriti protiv rasizma pokrećići kampanju "No mas", ali i pragmatično priznajući da nogomet pokreće novac, a ne neki vrijednsni ideali i načela.



Čini mi se da su reakcije na rasizma u hrvatskom sportu još (pre)rijetke, a mehanizmi osude rasizma nerazvijeni. Tako novinar Slobodne navodi da su za rasističke ispade nadležni isključivo "disciplinski sudac Prve HNL Krešimir Vlajčević (u domeni prvenstva), odnosno Disciplinska komisija HNS-a (kada je u pitanju Kup natjecanje)." Zaključuje: "U hrvatskom nogometu prevladava mišljenje kako ovdašnji navijači rasizam više shvaćaju kao hir ili protest nego mržnju. Zato su i kazne uvijek bile simbolične. Kao da ih je (u)dijelio autor izreke: kod rasizma ne mogu podnijeti samo dvije stvari – rasizam i crnce!"

No ipak ne smatram da se radi o općeprihvaćenoj društvenoj pojavi, jer medijska popraćenost i osuda primitivizmau slučaju Kamerunca Bellea govori u prilog tvrdnji da se ipak radi(lo) o izoliranim incidentima. Na koje, da bi se suzbili, treba dosljedno regairati. No, ne tako da trener "zaštiti" igrača tako da ga izvadi iz utakmice, nego tako da sudac prekine tekmu i kazni navijače i klub za kojeg navijaju rezultatom 0:3.

komentiraj (0) * ispiši * #

27

ponedjeljak

veljača

2012

Why Serbian candidacy should not be delayed

Serbia has been in the EU accession pipeline blocked for years. For a country with growing nationalist sentiments, postponing the EU membership perspective might prove fatal. Repetitive candidacy status delay will very likely cause that a public enthusiasm for European integration in Serbia withers additionally.


Taylor-made conditionality